Ono što porodičnog ljekara čini drugačijim od ostalih su njegove vrijednosti, stavovi i metode-načela koje upravljaju njegovim potupcima.
Porodični ljekar poznaje kliničku patofiziologiju, kliničku i psihosocijalnu medicinu te epidemiologiju. Ta znanja i vještine primjenjuje u okviru porodice koju liječi i/ili društva kako bi zadovoljio zdravstvene potrebe svojih pacijenata.
Važna načela porodične medicine su:
Ovo načelo jasno izražava važnost kontinuiteta i sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite. Kontinuitet odnosa s pacijentom daje porodičnom ljekaru uvid koji drugim ljekarima nije dostupan i daje priliku da prati i proučava bolest tokom dužeg perioda, sve do rešenja istog. Tokom tog perioda porodični ljekar može da sazna nešto više o osjećanjima i shvatanjima pacijenta.
Sveobuhvatnost zaštite znači da porodični ljekar vodi brigu o pacijentu tokom njegovog kompletnog životnog ciklusa. On ne može reći pacijentu – Vaš problem nije u mom domenu. Dakle postoji odgovornost da se problem riješi ili je potrebno znati gde i kako se može najefikasnije riješiti.
Porodični ljekar mora da prati svoje pacijente koji se nalaze na bolničkom lijecenju, da zastupa pacijenta u njegovo ime,komunicira sa specijalistima i konsultantima,da organizuje kako prijem u bolnicu tako i nastavak njege nakon otpuštanja iz bolnice.
Njegova ključna odgovornost je da radi na otkrivanju i suzbijanju faktora rizika za nezarazne bolesti -kardiovaskularne, maligne, dijabetes.
Uzimajući u obzir moguće praktične, etičke i zakonske teškoće, ljekar treba uvijek da radi u skladu sa svojom savješću i uvijek u najboljem interesu pacijenata.
Kad god zakonodavstvo ili bilo koja vladina mjera negira ova prava pacijenata, ljekari treba da traže odgovarajuće načine da ih obezbijedi ili ponovo uspostave.